Kratkoročno pamćenje i raspon pamćenja

Prva tri reda mjere raspon direktno. Četvrti je zaključak iz mnogo eksperimenata. Posljednji pokazuje dokle je jedan čovjek stigao pomoću tehnike, a ne šta može samo pamćenje.

Psiholog George Miller je 1956. godine objavio esej "The magical number seven, plus or minus two". Pregledao je eksperimente tog vremena i primijetio da ljudi nakon jednog slušanja mogu ponoviti oko sedam brojki, slova ili riječi, i da taj broj ostaje čudno sličan za razne vrste gradiva^[2]. Naslov je postao jedna od najpoznatijih rečenica u psihologiji.

Miller nije sam mjerio nikakvu grupu ljudi. Njegov raspon je sažetak tuđih eksperimenata, a ne granica izmjerena u jednoj studiji. Ipak lijepo opisuje klasičan test raspona brojki: većina odraslih završi negdje u sredini, između pet i devet.

Studija objavljena 2011. godine testirala je 763 volontera od 18 do 65 godina na Novom Zelandu, računarskim testom raspona brojki. Brojke su izgovarane jedna po jedna. Svaki niz je bio za jednu brojku duži od prethodnog koji je tačno ponovljen. Test se zaustavljao nakon dva promašaja na istoj dužini. Većina ljudi imala je raspon od 5 do 7 brojki, a središnja vrijednost bila je šest^[1].

Raspon za mjesta radi na isti način. U računarskoj verziji Corsijevog zadatka kvadrati na ekranu zasvijetle jedan po jedan, a vi ih kliknete istim redom. Kontrolna grupa u studiji objavljenoj 2016. godine, 187 ljudi od 18 do 82 godine, imala je prosječan raspon od 5,2 kvadrata, s rasipanjem od oko 1,2^[4]. U ove dvije studije raspon za mjesta bio je malo kraći od raspona za brojke.

Psiholog Nelson Cowan je 2001. godine pregledao mnogo eksperimenata i zaključio da je Millerovih sedam bila gruba procjena, a ne prava granica. Kad ljudi ne mogu grupisati stavke niti ih ponavljati u sebi, granica je oko tri do pet grupa, a središnji kapacitet oko 4^[3].

Ove dvije brojke se slažu zahvaljujući grupisanju. Grupa je sve što držite kao jednu cjelinu. Telefonski broj napisan u tri grupe lakše je zapamtiti nego iste brojke u jednom nizu, jer svaka grupa postane jedna cjelina. Kad ponovite sedam brojki, obično držite tri ili četiri male grupe, a ponavljanje u sebi ih održava živim.

Zato se testovi raspona rade brzo i sa slučajnim brojkama. Poznat niz, kao što je godina ili telefonski broj, bio bi jedna cjelina i raspon bi izgledao duži nego što jeste.

Raspon nije stalan. U studiji objavljenoj 1980. godine jedan student je u laboratoriji vježbao nizove brojki više od 230 sati. Njegov raspon je porastao sa 7 na 79 brojki, a na drugim testovima pamćenja brojki izjednačio se s ljudima koji se cijeli život treniraju u pamćenju^[5].

Autori to pripisuju sistemu pamćenja, načinu da se brojke pretvore u nešto smisleno što dugoročno pamćenje može zadržati, i napisali su da uz takav sistem izgleda da nema granice onome što vježba može postići^[5]. On nije dobio veće kratkoročno pamćenje, nego je našao način da ga zaobiđe. To pokazuje koliko test raspona mjeri i strategiju, a ne samo kapacitet.

Starost također utiče, ali blaže. U velikoj internetskoj studiji s ljudima od 10 do 69 godina zadaci radne memorije imali su vrhunac oko 30. godine života, a poslije su polako opadali^[6].

Raspon je uvijek raspon na jednom određenom testu. U pažljivoj studiji gore brojke su izgovarane naglas, jedna za drugom, a volonteri su svaki niz ponavljali^[1]. Naš test ih umjesto toga prikazuje na ekranu: svaka brojka se vidi 0,7 s, a nova dolazi svakih 1 s. Slušanje i gledanje su različiti putevi u pamćenje, pa su ta dva testa srodnici, a ne isti test.

Bitna je i brzina. Ako se brojke prikazuju sporo, ima vremena da ih ponovite u sebi i grupišete. Ako se prikazuju brzo, nema. Zato pažljivi testovi određuju tempo, i zato raspon izmjeren drugačijim tempom, ili s brojkama koje se vide odjednom, ne treba direktno poredati s drugim. Važno je i pravilo zaustavljanja: test koji staje nakon jednog promašaja daje niže raspone nego onaj koji dopušta drugi pokušaj.

• Raspon od pet do sedam brojki je ono što većina odraslih postigne na pažljivom testu. Osam ili devet je dobro.
• Testovi se razlikuju: brojke na ekranu, izgovorene brojke i kvadrati na mreži daju malo različite raspone.
• Ako brojke grupišete dok ih gledate, grupišete ih i to je upravo ono što pamćenje i treba da radi. Samo znajte da to povećava rezultat.
• Umoran ili rastresen dan može koštati jednu ili dvije brojke. Probajte opet drugi put prije nego išta zaključite.

Naš test pamćenja brojeva prikazuje jednu brojku po jednu, počinje nizovima od 3, daje dva niza na svakoj dužini i staje nakon dva promašaja na istoj dužini, slično kao pažljivi test gore. Test pamćenja u pregledniku služi za radoznalost i samorefleksiju, a nije medicinska ni psihološka procjena.

Za test pamćenja u kojem je mlada šimpanza jednom pobijedila studente, pogledajte test pamćenja šimpanze.